Priča iz davnina, ili da nam je netko tada rekao…

Više nego ikada mislim na dane svoga djetinjstva. Promatrajući svijet u kojem živimo, teško da mogu vjerovati da moje djetinjstvo nije samo bajka koju sam čitala kao djevojčica. Bajka koja je u mom sjećanju ostala življa od svih onih koje su u koricama stajale na policama moje sobe. Sobe koju, usput rečeno, nisam imala jer sam je dijelila s roditeljima dok nismo preselili u veći stan, ali to tada nije bio problem svjetskih razmjera kao danas.

Danas. U vremenu u kojem smo zapeli i ne vidimo trenutak kada ćemo u dućan ušetati bez maske, ne osjećajući se kao da bi to moglo biti nešto što će nam presuditi. U vremenu u kojem neprestano čekamo nove valove nesreće, zvalo se to Covid ili nekako treće. U vremenu kada sa strahom ostavljamo djecu u školi i mislimo hoće li stavljati ruke u usta nakon što su dotaknuli prijatelja u razredu. Koji možda ima Covid. A saznat ćemo to tek za dva dana, jer će tek tada dobiti simptome. Ili neće. Nebitno. Živimo u paranoji kud god se okrenemo. Prvenstveno onoj nametnutoj koja se širi poput agresivnog tumora htjeli mi to ili ne.

Iz pozicije današnjeg vremena u kojoj ne viđamo svoje prijatelje, susjede pozdravljamo brojeći metre među našim nogama, vremena koje se s punim pravom može nazvati “udaljenost”, teško je zamisliti da je nekada postojao svijet u kojem je takvo nešto bilo nezamislivo. Najtužnije je to što nas nije udaljio Covid, on je samo presudio utakmicu pogotkom sa sredine terena. Čista trica. Epidemija udaljavanja krenula je puno ranije, možda smo se i zbog toga tako brzo naviknuli na maske na licu kao na grudnjak ispod majice. Na nešto što nas je još samo korak udaljilo od ostalih, jer sve one prethodne korake smo već napravili i prije stavljanja maske na lice.

I da se vratim na onu sobu koju nisam imala kad sam bila mala. Na stan i zgradu u kojem je ta ista soba bila, na ljude koji su u njoj živjeli. Ljude kojima sam sve do jednoga znala ime. Ne samo ime, već i puno drugih stvari, sve do onih kompromitirajućih koje se danas pomno skrivaju pod ključem alarmnih vrata.

Meri je živjela s mamom i nonom na prizemlju. Njihov prozor gledao je na dvorište u kojem smo se svakoga dana igrali. Njezin ih je tata napustio kad je bila sasvim mala. Mama joj je svakoga dana u isto vrijeme odlazila na posao u prodavaonicu cipela u gradu i svakoga se dana u isto vrijeme vraćala kući s pokunjenim i tužnim pogledom. Meri se nije igrala u dvorištu i po cijele dane je svirala flautu, ali na neki svoj način je uvijek bila s nama.

Udovica Anđa živjela je iznad njih sa sinom Rafaelom. Rafael, ili Rafe – kako smo ga zvali volio je čašicu, a teta Anđa to nije skrivala nerijetko vičući kroz prozor da je opet došao kući pripit i da će joj stvarati probleme, dok bi Rafe u istom tom trenutku ležao na kauču u kuhinji, nesposoban otići do kupaone, a kamoli raditi ikakve probleme. Dok bi teta Anđa vikala pored otvorenog prozora, mi smo se igrali u dvorištu i znali smo da teta Anđa voli vikati, jer je svakoga dana vikala zbog iz nekog drugog razloga.

Samo vrata do njih živjela je teta Mila. Iako smo svi znali da jedva spaja kraj s krajem, ljeti je uvijek spuštala roletne želeći nas uvjeriti da je ponovno na nekom od svojih izmišljenih putovanja. Na svom posljednjem putovanju u London, umrla je u stanu iza spuštenih roletni.

Na katu iznad živio je Goran. Moj najbolji prijatelj. Goran s kojim sam dane provodila na dvorištu dok nas mama i tata doslovno s njega navečer ne bi potjerali.

Iznad Gorana živjela je teta Božena sa svojom kćeri i unukom. Zet tete Božene jednoga je dana otišao i nakon nekog vremena se javio iz Amerike. To je ujedno bio i posljednji put da se javio, a o njemu smo saznali još jedino informaciju da je upao u neki krim milje nakon čega više nitko nije znao što je s njim. Teta Božena me čuvala dok sam bila mala, pekla mi jaja na oko i trčala za mnom po stanu jer nisam htjela jesti.

Na istom katu živio je rastavljeni sveučilišni profesor koji je uvijek dolazio kod tete Božene po pomidore iz Dalmacije. Živio je sam, ali je rijetko bio sam. Znali smo to jer ih je iz njegovog stana u sitne sate uvijek izlazila neka druga žena.

Iznad nas živjela je teta Špela sa sinom Zvonimirom. Barem tri puta tjedno je pekla najbolje palačinke na svijetu koje smo jeli u njezinoj kuhinji dok je Zvonimir u sobi učio za ispite na stomatologiji, a u pauzi preglasno puštao arije iz opere koju je silno volio slušati. Kuhinja tete Špele je jedno od mjesta koje nikada neću zaboraviti. Smijeh koji je njome odzvanjao je nešto što nikada ne izlazi iz ušiju i srca.

Moj dida je pred Badnjak dolazio iz Gorskog kotara s malim kamionom u kojem je donosio jelke nama i susjedima. Bili su to posebni trenuci veselja u našem dvorištu.

Nove godine slavili smo zajedno, mama, tata, ja i naši prijatelji. Susjedi.

Bilo nam je stalo do naših susjeda i njima je bilo stalo do nas. Mogli smo računati na njih, ali to nije bio razlog zbog čega smo s njima bili dobri kao što danas funkcioniraju odnosi iz računice. Zlu ne trebalo.

I ovo sada podsjeća na priču o Balzacovu pansionu Vauquer i svim neobičnim likovima koji su u njemu živjeli. Iz današnje prespektive podsjeća na izmišljenu priču iz neke knjige. Baca na patetiku i nešto što ljudi više ne vole.

Ali jedino što to uistinu jest je ljudska priča, ljudske sudbine koje su upravo takve kakve jesu. Ljudske. Od krvi i mesa. Stvarne.

Priče koje su živjele slobodno i bez skrivanja, bez obzira što ih je možda nekad bilo mudrije sakriti. Zatvoriti vrata da se ne vide. Da se ne čuju.

Kao što se to čini danas. Kada su ljudi postali nevidljivi i bezimeni. Zatvoreni u svoja četiri zida sa istim sudbinama poput onih prije trideset godina. Sudbinama koje nemaju s kim podijeliti uz palačinke.

Jer što mi više o ikome znamo? Što mi više uopće o sebi znamo? Ta mi smo ti ljudi iza zatvorenih vrata. Kod kojih je uvijek sve ok. Jer ne dao Bog da se samo i pomisli da nije. Biti ok danas je must have. Problemi nisu za pokazivanje. Iako ih je više nego ikada totalno su out. To smo mi danas. Hrpa ok ljudi s kojima puno toga nije ok. Hrpa usamljenih i udaljenih ljudi.

I onda nam dođe godina u kojoj više ne možemo ni sjesti u kafić, pričati s nekim i glumiti da smo ok. Nemamo više čak ni to. I pitanje je kada ćemo imati.

Da nam je netko tada davno rekao u kakav svijet smo se uputili, što bismo mu rekli? Bismo li mu vjerovali? Bismo li uopće željeli živjeti u takvom svijetu?

I koliko će nam trebati da s vratimo na staro? I što je uopće to staro na koje se trebamo vraćati?

Hoćemo li više uopće uspjeti biti ljudi? Čovjek? Ne nesretni supermen, samo čovjek.
I kako to uopće postići?

Izlaskom iz pećine, napuštajući svoju osamu. Otvarajući se drugome i razbijajući svoj lažni oklop u kojem je uvijek sve u redu i u kojem ne trebamo nikoga. Jer, čovjek je ionako moguće biti jedino u odnosu s drugim čovjekom. Možemo li to?

Ne znam.

Bismo li htjeli?

Nadam se.

Danas sam prošetala svojim starim dvorištem. Pusto je i prazno. Iza prozora moje stare zgrade danas žive neki novi ljudi. Ipak, svaki prozor i dalje tako živo odzvanja pričama moga djetinjstva. Moje staro dvorište i danas izgleda veliko kao cijeli svijet. Svijet u kojem će zauvijek živjeti ljubav. Malo mjesto u Svemiru koje je ispričalo toplu ljudsku priču. I ne mogu ne osjetiti zahvalnost što sam bila privilegirana biti dio nje.

2 thoughts on “Priča iz davnina, ili da nam je netko tada rekao…

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.