Zašto rane više ne svrbe kada prolaze?

Kako to funkcionira danas kada se naše rane više ne nalaze na našim koljenima i laktovima? Kada one teže zarastaju, a neke možda i nikada? Kako to funkcionira danas kada su mnogi od nas zaboravili što znači ne vući uvijek neku brigu na leđima?

Kada nam se dogodilo da smo zaboravili što znači bezbrižnost? Kada smo brige počeli tegliti sa sobom kud god pošli?

Što se to dogodilo da hodamo svijetom puni straha od nečega što smo već proživjeli, a nismo uspjeli ostaviti za sobom?

Kada se dogodilo to da rana više ne svrbi kada prolazi, onako kako su nam govorili kad smo bili mali?

Svatko od nas ima svoju priču. Taj neki prijelomni trenutak u kojem je bezbrižnost napustila njegov život. Ja ću vam ispričati svoj.

Bila je 2011. godina. Proljeće. Tek nekoliko dana prije mog rođendana. Mami je dijagnosticiran karcionom dojke. Istog trenutka kada mi je to nesigurnim glasom nagovijestila preko telefona, znala sam da moj život više nikad neće biti isti. I bila sam u pravu. Negdje duboko u sebi uvijek znaš ovakve stvari, iako ih drugima možda i ne možeš logički objasniti.

Svakome se u životu pojavi ozbiljan problem. Nekome ranije, nekome kasnije. I uvijek postoje  problemi i situacije u životu, ali neki na nama ostave poljedice koje nas s vremenom pretvore u odrasle ljude, istjeraju ono djetinje iz nas i napune nas strahom prema životu.

Svjesna da sam ja jedina obitelj koju moji mama i tata imaju, mamina bolest pogodila me na puno više razina nego na onoj najočitijoj. Nakon dvije godine razbolio se i tata. Postala sam bolno svjesna da je život kakav smo poznavali ostao iza nas. Bio je to trenutak u kojem sam shvatila da bolest nije nešto što se događa drugima i da je ona samo jedan od realiteta života. U ovom slučaju mog . Bio je to početak promjena u mom životu. Početak stvaranja novih navika. Početak odrastanja u punom smislu riječi. Moje dnevne rutine su se promijenile, znala sam da netko ovisi o meni i da se samo na mene može osloniti. Moje aktivnosti više nisu ovisile o mom rasloloženju kada bih ujutro otvorila oči, već bi morale biti planirane danima unaprijed kako se ne bi sudarile s brojnim obavezama koje sam imala. Izgubio se onaj osjećaj da napravim nešto jer sam to u tom trenutku poželjela. Izgubila se mogućnost. Spontanost je iz mog života izašla na velika vrata.

Kako su se mijenjali moji dani i način života, tako se pomalo mijenjao i moj unutarnji svijet. Svugdje gdje sam išla, nosila sam sjenu brige na leđima. Strah. Nisam se mogla opustiti kao nekad, u mojoj glavi počela su se stvarati ograničenja. Nije izgledalo fer to što nam se dogodilo.  Život je postao neizvjestan, a bolest je ušla u pore naše svakodnevice, s isto tako neizvjesnim ishodom.

Prije godinu i 9 mjeseci izgubila sam mamu, a 5 mjeseci nakon toga tatu. Tada sam shvatila i da je smrt sasvim izvjestan ishod bolesti. I da, postoji uvijek šansa za izliječenje, ali postoji i stvarnost u kojoj tu šansu neki ne dobiju. I život kao da me opet opalio po leđima i dodao još jedno saznanje koje je postalo neraskidivi dio mene.

U nešto više od pet godina koliko je trajao naš suživot s bolestima, puno se toga u meni promijenilo. Promijenile su se neke stvari u meni koje nisu mogli razumjeti ni moji najbliži prijatelji. Moje dnevne rutine postale su drugačije, nisam imala vremena za neke stvari kao ranije, a samim time i prioriteti u mojoj glavi postali su drugačiji. Život je takoreći izgledao kao pripremna faza za sljedeći problem. Svo slobodno vrijeme koje mi je preostalo i nije imalo okus neke slobode.

Ali, kako su završeci i počeci u samoj suštini životnih zakonitosti, i taj dio mog života je završio i počeo drugi, iako sam to uistinu shvatila tek neki dan. Bez obzira što u toj novoj i drugačijoj etapi života živim već godinu i pet mjeseci, stari obrasci ostali su zatočeni negdje duboko u meni i nosila sam ih sa sobom bez obzira što za njima više nisam imala potrebu. Ostao je osjećaj kalkuliranja vremena, planiranja unaprijed i grča oko nekih stvari za koje realno ne postoji nikakva prepreka ako ih odlučim napraviti. Pa ako želim, baš i sada. Jer to mogu.

Dok sam neki dan stajala u kuhinji i spremala ručak, razmišljala sam o tome kako bih voljela otići na neki izlet i pokrenula cijelu mašineriju u glavi da vidim kako bi se taj plan mogao provesti u zbilju. Baš kao što sam to činila nekoć. Tada se, usred kuhinje i rezanja tikvica odjednom dogodio aha efekt i shvatila sam da zapravo mogu napraviti što želim. Sada, ili ujutro. Ako budem raspoložena. Ili ne, ako ne budem raspoložena. Mogu si priuštiti biti spontana. Mogu otići. Ili ne moram. Shvatila sam da se u moj život vratila mogućnost. U jednom trenutku sam trenutku čak sebi rekla:

Imaš pravo živjeti!

I ta rečenica je u meni pokrenula čitavu lavinu osjećaja i misli.

Shvatila sam da mi ljudi često nismo usklađeni sa životom koji nam se događa, koji živimo. Njegova  brzina u promjenama vrlo često nije usklađena s našim mogućnostima da te promjene uistinu i prihvatimo i da ih postanemo svjesni. Ponekad ostajemo dugo zarobljeni u prošlim obrascima i životnim fazama koje se odavno prošle, dok one u kojima se zaista i nalazimo prolaze mimo nas. Često i sadašnji život živimo sa starim strahovima, s uvjerenjima kojima nismo dali priliku da ih promijene naše nove okolnosti. Stare biljege koji su ostali na nama nerijetko utiskujemo u sebe još dublje čak i onda kada je i vrijeme odlučilo omekšati njihove nabore na nama. Ponekad nam neki dijelovi života nestanu pred očima jer ih nismo bili spremni konzumirati bez uvjerenja i strahova koji više nisu služili ničemu.

Nakon nekih prijelomnih faza u životu, većina ljudi zauvijek odraste. U tom odrastanju zauvijek izgube ono djetinje u sebi.  Prestanu vjerovati da je moguće živjeti a da te konstantno ne pritišću brige na leđima, ostanu odani strahu koji su upoznali i kojeg se odbijaju odreći, jer su uvjereni da ga tako bolje drže pod kontrolom. Zaboravljaju kako biti spontani i biraju uvijek pomnije razmisliti o svemu jer su svjesni (barem tako odlučuju) da ih uvijek nešto neočekivano može zaskočiti. Izgube povjerenje u život kao takav i postanu prestrašeni i oprezni prolaznici na vlastitim životnim stazama.

Neki čak vjeruju i u to da je to pravi život. Živjeti oprezno, u suživotu sa strahom. Teške životne situacije  protumače kao neku vrstu inicijacije koja ih je uvela u pravi život. U odraslu fazu u koju su ponijeli sva iskustva koja nastavljaju primijenjivati u novim fazama života, iako im tu nije mjesto. Fazu prije inicijacije obično tumače kao nešto što je zauvijek prošlo, kao uspomenu na bezbrižnu mladost. Ljudi kao da sami odluče ostarjeti, a da ih nitko u tome nije silio.

Puno puta sam se znala pitati gdje je nestala bezbrižost? Onaj osjećaj večernjeg izlaska u kojem te ne pritišće sljedeći dan. Onaj osjećaj kada se udaljiš 50 kilometara iz svog grada i svakodnevice i potpuno si u tom trenutku, bez da te muči sve ono što te čeka kad se vratiš. Gdje je nestao život bez briga? Kada se dogodilo to da rana pri zarastanju više ne svrbi, jer nikada ne zaraste do kraja? Tko nam je rekao da nemamo pravo na vlastiti život?

Nitko.

Mi sami.

Svi jesmo, ili ćemo proživjeli teške stvari i bolna iskustva.

Hoćemo li ih u konačnici zvati životom, ovisi o nama. Hoćemo li strahove nositi sa sobom i biti zarobljeni u starim iskustvima, ovisi o nama. Hoćemo li se naučiti ponovno smijati, ovisi o nama. Hoćemo li se prepustiti ponovno životu s povjerenjem, ovisi o nama. Možda tada rana napokon zasvrbi ponovno, kao kad smo bili djeca. Kao kada smo bili svjesni da je danas novi dan i da može biti sjajan, iako smo jučer pali na glavu.

Možda tada uhvatimo sami sebe kako se vozimo u nepoznatom smjeru makar na jedno popodne i pustimo životu da nas iznenadi. Kao nekada.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.