Živ se čovjek na sve navikne

Čini li se i vama da ova izolacija traje duže od tjedan dana? Kad sada pogledam unazad, čini mi se da se ne mogu sjetiti kada sam zadnji put u kafiću popila kavu. Iako to zapravo i nije bilo tako davno, prošla su samo dva tjedna.

Jučer dok sam, razmaknuta od svih dva metra, čekala u redu kako bih mogla ući u trgovinu, slika oko mene je bila poprilično depresivna. U kafiću u kojem smo gotovo svakodnevno pili kavu rešetke su bile spuštene do poda, ljudi su se obilazili u širokom luku, čak je i rasvjeta bila nekako otužna. Koliko god da je to sve izgledalo čudno, imala sam osjećaj da traje cijelu vječnost. Nisam mogla zamisliti da slobodno uđem u poznati kafić i nesmetano naručim makjato bez da ruke pet puta prije toga na zaštitim definficijensom. Iako čudno, ništa od toga mi nije djelovalo kao da se počelo događati jučer.

Danas kad sam se probudila, pogledala sam ulicu na koju svako jutro izlazim i kojom pješačim do posla. I opet me spopao taj osjećaj. Da njome nisam prošla mjesecima. Da ne pričam o poslu na kojem sam posljednji put bila prije tjedan dana.  Tjedan dana! I opet, kao da me nije bilo cijelu vječnost.

Život nam se svima promijenio preko noći. Sve ono što smo radili mjesecima, godinama, pa i desetljećima sada nismo u mogućnosti raditi. Sve one bezvezne male stvari koje na dnevnoj bazi ni ne primjećujemo, sada su nam izvan dohvata. Da ne upotrijebim izraz – zabranjene su. Preko noći sve je postalo opasno. Preko noći smo postali oprezni prema stvarima koje su nam prije bile nevidljive. Sve ono što je činilo naš život podvelo se pod jedan veliki upitnik. Upitnik za koji ne znamo koliko će vremena stajati na tom mjestu, hoće li se s vremenom smanjivati ili povećavati, ne znamo ništa.

U naše poprilično izvjesne živote uvukla se neizvjesnost s kojom također učimo živjeti.

Sve ono što me ovih dana možda i više iznenadilo od cijele ove situacije koja je zaista izvanredna s obzirom na sve ono što smo dosad doživjeli (ili nismo), jest kako smo se (ili barem ja) na sve to brzo naviknuli. Na to da stojim razmaknuta od ljudi dva metra, na to da mi je normalno da ne pijem kavu u kafiću, na to da vrijeme provodim doma i da mi je malo teško zamisliti da odemo u Crikvenicu u šetnju, jer nam je zabranjeno napuštati svoj grad osim u slučajevima u kojima je to, uz propusnicu, dozvoljeno. Po strani sada sviđa li mi se to ili ne (ne sviđa mi se, iako sada imam nešto viška vremena koje koristim da bih napravila neke stvari koje u normalnom životnom ritmu nisam stizala), iznenađujuća je moć ljudske prilagodbe.

Ona je očigledno najvidljivija u slučajevima kada čovjek nema izbora nego prihvatiti ono što ga je snašlo. Vrlo brzo se prilagodi i vrlo brzo se mijenja. Toliko brzo da može nove navike usvojiti u svega nekoliko dana nauštrb onih koje je svakodnevno ponavljao desetljećima.

Je li moguće da smo mi, koji smo u „normalnim“ okolnostima toliko kruti za promjene, zapravo toliko savitljivi? Je li moguće da u samo tjedan dana promijenimo navike i čini nam se da se ne radi o tako kratkom vremenskom roku? I što nam to govori o nama samima?

Ponajprije, strah je vrag. A svi znamo kakva je moć straha. Pohara sve pred sobom, a ljude baci na koljena. Strah je emocija koja nas u ovim trenucima potiče na promjenu. Strah nas navodi da mijenjamo svoje ponašanje, ograničavamo svoje kretanje, sklupčamo se u svoja četiri zida i život smjestimo unutar granica od kuhinje do dnevnog boravka. I eto nas. Kada pogledam kroz prozor i vidim prazne ulice, neobičnu praznu riječku obilaznicu, shvatim da smo svi upravo to napravili. Naviknuli se na drugačiji život, drugačija pravila, drugačije razmišljanje, ukratko – na drugačije sve.

Istina da nas je na to potaknula jedna od najozloglašenijih emocija, činjenica je da smo se mi ipak promijenili. Ne pada nam napamet da pozdravimo prijatelja stiskom ruke, da nekome uletimo u zagrljaj samo zato što smo ga sreli na ulici, da sjedimo i ramenom dotičemo nepoznatu osobu u autobusu ili da zaboravimo oprati ruke. Istina je da sada i izgleda da ćemo se tako osjećati još puno vremena nakon što ova kriza prođe. Da ćemo zadržati ove navike još dugo nakon ovoga. Ponukana vlastitim iskustvom u proteklih tjedan dana, s time se ne bih složila.

I što će biti kada se stvari vrate u „normalu“? Kada nas svakodnevnica opet zapljusne svojim starim navikama? Kada nam skine ograničenja epidemije, a nametne svoja, tvrda i kruta, ona koja je najteže promijeniti? Što ćemo ponijeti iz ovog iskustva? Iz ovog trenutka vremena koje nas je svih uspjelo promijeniti u deset dana. Hoćemo li ostati svjesni tog osjećaja? Makar je bio motiviran strahom, promijenili smo se i vrlo brzo usvojili nove navike, a one stare napustili.

Hoćemo li promijeniti stav o tome da je život promjenjiv, da ga je puno lakše promijeniti nego što smo mislili?

Hoćemo li napokon shvatiti da smo stvoreni za promjene? Da su promjene nešto čemu se najbrže prilagođavamo. Hoćemo li uvidjeti da je statičnost koju nam svakodnevnica nameće naše neprirodno stanje? Da smo u toj svakodnevnici dužni mijenjati se, raditi na sebi, postajati bolji, ostvarivati se i lakše napuštati neke stare obrasce za koje nam se samo čini da ih nikada ne bismo mogli napustiti ( a sada smo definitivno sigurni da je to apsolutno netočno). Hoćemo li napokon shvatiti da su mnogi od nas prihvatiti najtežu životnu varijantu? Zakopanost u mjestu? Koliko god se činila najlakša i najbezbolnija, ona je ta koja čovjeku često donese najveću patnju.

Hoćemo li zapamtiti koliko smo savitljivi? Koliko smo sposobni za napuštanje starih navika? Koliko nam se svijest brzo prilagođava na nove stvari? Hoćemo li zapamtiti to kada se sljedeći put, u „normalnom životu“ budemo borili s pokušajima da promijenimo i najmanju stvar?

Jer, da, živ se čovjek na sve navikne.

Na život u kojem se ništa ne mijenja.

Na epidemiju.

Na promjene koje do jučer nije mogao ni zamisliti.

Na sve.

Ne daje li upravo to nadu?

Nije li to najbolja poruka koju ovih dana, sklupčani u svoja četiri zida možemo izvući iz situacije u kojoj se nalazimo?

Da jednog dana, kada se vratimo u život, nekim stvarima puno brže okrenemo glavu, a onim drugima potrčimo u susret. Svjesni da smo za to i više nego sposobni i da ćemo, tamo gdje odlučimo otići, biti i više nogo dobro.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.