Kad roditelji odu, ostaješ i postaješ ti

Život nikoga nije poštedio gubitka najbližih osoba. Tako to ide. U nekom trenutku jednostavno moramo izgubiti. Netko prije, netko kasnije. Svakome u njegovo vrijeme, iako nijedno vrijeme nikad ne izgleda pravo za gubitak. Svejedno, gubitak se dogodi. Ne pita za vrijeme, ne pita kada bi ti najbolje odgovaralo, ne pita hoćeš li u tom trenutku biti spreman i jak ili slomljen i nemoćan. Ne pita ništa, samo se dogodi.

Roditelje sam izgubila u razmaku od pet mjeseci. Prvi proces žalovanja naprasno je bio prekinut novom smrću. I trebalo je krenuti ispočetka sa zarobljenim osjećajem maminog odlaska koji je prekinuo tatin. Od maminog odlaska prošlo je godinu i 4 mjeseca, a od tatinog 11 mjeseci. I uvijek prije sam mislila da kad nekoga izgubiš da je tuga osjećaj koji će te zaposjesti, stanovati u tebi onoliko dugo dok ne pronađe mjesto na kojem će se nastaniti za stalno, mjesto koje će uvijek zaboliti kada pomisliš na one kojih više nema. Ipak, ispostavilo se da gubitak donosi puno više od tuge. Da te pretvara u različite osobe kako vrijeme prolazi. Da te transformira brže od ičega i rastvara neke slojeve za koje nisi ni znao da su dio tebe.

Kada sam bila djevojčica, često sam se plašila da ću izgubiti mamu. Da će joj se nešto ružno dogoditi i da ću ostati bez nje. Bile su to faze iracionalnih dječjih strahova u kojima sam mogla i samo pomisliti na to, a suze bi krenule same kao da sam je zaista i izgubila. Međutim, kako su godine prolazile, i dalje nisam mogla zamisliti da izgubim svoje roditelje, nisam mogla zamisliti da živim bez onih koji su dio mene. Osjećaj koji su, vjerujem, mnogi upoznali. Oni su jednostavno bili dio mene, a ja dio njih. Nerazdvojna cjelina koja će se raspasti ako iz nje iščupaš jedan dio.

Ipak, kada sam izgubila mamu, a nedugo zatim i tatu, shvatila sam da je proces prihvaćanja gubitka zapravo proces u kojem na sebi svojstven način pokušavaš shvatiti što se dogodilo, zašto se to dogodilo i kako ćeš živjeti nakon toga. Tuga ovdje za ruku drži još mnogu suputnike.

Sjećam se, kad je mama umrla, imala sam potrebu i dalje razgovarati s njom. Ponekad sam imala osjećaj da me čak i bolje razumije i svaki put sasluša do kraja, što dok smo zaista i razgovoarale ponekad nije bio slučaj zbog naših živahnih naravi koje su puno puta govorile u isti glas. Tišina kojoj sam se obraćala umjesto nje za mene je bila sve samo tišina. Bila je prostor mojeg ohrabrenja, mojeg obećanja njoj da ću učiniti sve da bi bila ponosna na mene. Čuvat ću zdravlje, kako mi je uvijek govorila. Mislit ću na sebe i malo više odmarati. Nikad nemaš mira!, znala mi je govoriti i u toj tišini sam možda i prvi put shvatila da je imala pravo. I sve što je izgovarala, koliko god konfuzno i nespojivo ponekad zvučalo, u toj tišini zvučalo je dobro. Možda po prvi put sam osjetila snagu da ću zagaziti naprijed punim korakom i napraviti sve ono što želim. Osjećala sam se hrabro i motivirano. Iako je više nije bilo, puno stvari je imalo smisla. Tuga je bila dobar prijatelj. Tuga je tada bila ponosna i prkosna. Tuga je bila motor zbog kojeg sam se osjećala snažno i bogatije od onih kojima sam bila okružena. Pokušavala sam njenom odlasku dati smisao, a on je to mogao imati jedino kada bih ja postala najbolja verzija sebe, kada bih učinila sve ono što želim i trebam učiniti, kako bi njezin trag živio kroz moju sreću.

Nedugo nakon toga shvatila sam da život nema vremena za čekanje i druženje s tišinom. Morala sam prihvatiti njegov ritam, a trebalo mi je još vremena. Još tišine i mogućnosti da tuzi poklonim dovoljno vremena kako bi mi ostala dobar prijatelj.  Ipak, svaki dan je tražio svoje, a ja sam pomalo shvaćala da neće biti jednostavno ispuniti sva ona obećanja kojima sam se hrabrila i da mi svakog dana ostaje samo sve ogoljenija činjenica da moje mame više nema, a sve drugo je ostalo potpuno isto kao i prije. Ja sam morala nastaviti trčati za životom, a onu prkosnu tugu zamijenio je osjećaj praznine. Ponekad toliko teške da sam imala osjećaj da će ostati tu vječno i da je ništa neće moći ispuniti. Onaj smisao koji sam pokušavala dati njenom odlasku više nije postojao. Ostalo je samo vrijeme koje nemilosrdno curi i koje te naganja da prihvatiš njegov ritam, bez obzira što tvoje rane još nisu zacijelile i što ih nije dobro zanemarivati.

Shvatila sam da emocije u akutnim stanjima daju velika obećanja. Sreća te naglo ponese, ali tuga je ta koja te može motivirati nemjerljivo više. Može u tebi probuditi inat, i želju da otkriješ njezin smisao, da postaneš bolji, da ostaviš iza sebe loše i kreneš prema boljemu. Takav je slučaj i sa gubicima i tugom koju donosu. U akutnoj fazi, neposredno nakon što sam izgubila mamu, osjećala sam se jačom nego ikada. No, kako je vrijeme prolazilo, shvatila sam da neću moći preskočiti onu fazu u kojoj će mi nedostajati najjednosatvnije stvari koje prije nisam ni primjećivala.

Kada…

Shvatiš da više nemaš nikoga tko će te nazvati tri puta ujutro da ti kaže da je vani stvarno hladno i da staviš kapu.

Shvatiš da se više nikad nećeš moći umaknuti životu na način da roditelj napravi nešto umjesto tebe iako si odavno prešao tridesetu i sramota je da ti nešto takvo uopće pada napamet.

Shvatiš da nema više onih kojima si javljala da si sretno stigla čim bi došla kući. Svi drugi pretpostavljaju da si stigla, ali se nikada ne zabrinu ako im to ne javiš.

Shvatiš da više nema onog nadimka koji su ti dali i da te više nitko nikada tako ne zove. Shvatiš da je sa tvojim nadimkom otišao i čitav mali svijet u kojem ste živjeli.

Shvatiš da više nemaš nikoga tko će te obraniti iako si kriva. Nikoga tko će zatvoriti oči na sve tvoje gluposti, jer ne može drugačije. Ne zna. Nikoga tko će te obraniti ljubavlju pred nepravdama ovoga svijeta.

Nikoga kome ćeš biti na prvome mjestu, bez obzira što ponekad jedva zaslužuješ i peto.

I shvatiš da nekako rjeđe imaš upalu mjehura jer, gle čuda, otkad te na to  nitko ne podsjeća, češće nosiš potkošulju i hulahopke.

I shvatiš da si odjednom odrastao. Bez obzira na to koliko godina imaš i što si odrasti trebao već odavno.

Ipak, dok su oni bili tu, imao si pravo biti dijete. Njihovo dijete.

I dok navlačiš tu potkošulju shvatiš da to više nisi. I to boli. I žulja. I zahtjeva snagu da se prisjetiš one tuge koja te je hrabrila kada je bila najjača. Koja te je tjerala da postaneš sve što želiš. Da odrasteš u nekoga kime bi se ponosili. Da postaneš Ti u pravom smislu te riječi. Da poput gusjenice napustiš skrovito mjesto na dnu stabla koje te štitilo od svijeta i raširiš krila prema svom životu.

Možda tada shvatiš da su oni otišli da bi ti mogao odrasti.

Baš u onom trenutku kada u životu dođe tvoje vrijeme za to.

Jer, možda biti odrastao ne znači ništa drugo nego naučiti prihvatiti tugu i njoj usprkos ostvariti svoju sreću.

One Comment

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.